Dnevnik toka misli
petak, 27.03.2020.
Vjetrenjača - nova sezona 3
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!
Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Petak. Kraj dana.
Čekam autobus. Umor mi se skuplja u donjem dijelu kičme. Nevidljiva kiša pika po obrazima, a ledeni vjetar liže liniju čeljusti i zavlači se u toplinu mojeg vrata.
Dojmovi pikaju moje misli poput nevidljive kiše, a idiotizam oblizuje ledenim dahom moje srce.
Prije predavanja imamo radionicu u kojoj trebamo izraziti svoje mišljenje i iskustvo o ulozi koordinatora za azilante u centrima za socijalnu skrb.
To otprilike znači da su od 2015. godine kad je krenula cijela priča, imenovani navrat nanos bez uputa, bez određivanja uloge, njegovih ovlasti, odgovornosti i načina ispunjavanja svojeg posla, pojedini zaposlenici centara koordinatorima za azilante.
Od toga dana ti ljudi rade svoj posao kako znaju i umiju, informiraju se, grebu, grizu, spašavaju, komuniciraju rukama i nogama, stvaraju mrežu udruga i ljudi u pojedinim službama kojima se obraćaju, donose odluke i rade svoj posao.
I sada, 2020.g., nakon pet godina, na nekoj jebenoj edukaciji predavači NAS pitaju kako radimo, kako mislimo da bi trebali raditi, i koja bi trebala biti uloga koordinatora, e da bi nam nakon što prođu po cijeloj Hrvatskoj, odlučili što najbolje funkcionira i onda definirali ulogu koordinatora i, pretpostavljam, konačno nam javili koja bi ona bila i što točno trebaju raditi.
Ovdje se pretvaram u tele koje zuri u šarena vrata.
Čitam prezentaciju…
4. misle da broj azilanata u budućnosti u Republici Hrvatskoj treba povećati i ako vjeruju da je integracija prikladna akulturacijska strategija u Hrvatskoj
Mislimo? Vjerujemo?
Obveza bez sankcije?
- RH je od 2004.g. do 2008.g. zaprimila više od 637 zahtjeva za azil, a odobren je samo jedan 2006.g.
- do kraja 2014.g. odobreno je 133 zaštite
- 2015.g. stupa na snagu novi zakon usklađen sa Direktivama EU
Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -
Slajdovi se nižu, tablice, statistički podaci, sve na dlanu, a naši predavači pričaju o osnaživanju azilanata i tome kako ih nagovoriti da pohađaju tečaj hrvatskog jezika.
Sa zadnjeg slajda prezentacije jedne profesorice gleda me mladi migrant, između 18 i 34 godine, u pozadini ih ima još, mladi muškarci, drži ispred sebe natpis – I VI STE JEDNOM BILI IZBJEGLIĆI.
Nisam sasvim sigurna, bila sam mala, ali čini mi se da su naše izbjeglice bili djeca, žene i starci. A čini mi se i da izbjeglice teže povratku u svoje domove, rodne krajeve, ili makar u svoju domovinu? Možda zato očekivana poplava empatije i altruizma kojom nas je profesorica htjela oboriti s nogu, nije ni kapnula sa zida i projicirane slike u boji, ostala je zacementirana u lijepoj frizuri tog migranta.
Grizem zube. Pijem kavu. Ponavljam si – šuti!
Ipak povremeno ne izdržim pa postavljam pitanja.
- Ti stanovi u Sisku, jesu li svi u jednoj zgradi? – pitam predavača iz JRS-a (Isusovačka služba za izbjeglice).
- Nisu u jednoj zgradi, ali su jedni pokraj drugih, to su državni stanovi kod željezničkog kolodvora. – odgovara čovjek, jedan od suvislijih predavača koje smo imali, ili bar netko kome nije glava u oblacima.
- Da li se vodi računa da ne bi nastao – tu gestom dodam navodnike, kako me ne bi dvorana raščerečila, jer sam se usudila bobu reći bob – „geto“ ?
- Ali pa moraju održavati obiteljske kontakte i moći si međusobno pomagati… - uskače isti tren ona „nadobudna multikulti“ iz grupe, pa joj dijagonalno odgovaram:
- Sisak nije veliki grad, možeš ih smjestiti na dva kraja grada i mogu se naći u centru na kavi. Fakat nije neki bed.
Predavač nema konkretan odgovor. Niti je odluka o tome da se više ne smještava azilante po privatnim stanovima, nego u obnovljene državne stanove, na njemu, a državni stanovi su tamo gdje jesu, baš ih i nije moguće seliti naokolo.
20 državnih stanova je u Sisku
11 u Karlovcu
9 u Požegi
7 u Zagrebu
Međutim, Sisak azilantima nije privlačan, iz njega netragom nestaju, bez prethodne obavijesti nadležnim institucijama, pa u cijeloj priči možda imamo više sreće nego pameti.
"Za tuđinca ništa ne imaš
Tuđa majko, kad te moli!
Tuđe dijete tvoje nije!" -
S tim mu grozne suze dvije
Niza lica kapnu doli.
"Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško brjeme skine?
Gdje je tvoja domovina?!" -
Zadnjeg dana prije početka predavanja profesorica nas pita kako smo i kakva nam se čini edukacija, da li je edukacija imala dobar omjer broja dana i obrađenog materijala?
Pita sve redom, pa kad dođe do mene kažem:
- Ja sam spora, ja ću o ovome razmišljati još mjesec dana i onda donijeti svoje zaključke.
- Oh, drago mi je što ste to rekli. – ona nije ni približno u doticaju sa idejom da ti zaključci neće biti povoljni.
Kolegica socijalna radnica s kojom idem uvjerava me da svi polaznici misle isto, ali nitko to ne govori na glas.
- I onda vi glumite dok sudjelujete u tome, a one glumataju dok drže predavanja, i svi nešto glumatamo? Ne kužim!
Nije mi trebalo mjesec dana, na listu evaluacije pišem što ne žele čuti, ali sad im se odjednom žuri i papire kupe prije nego što sam dovršila, ali i ono što sam stigla napisati neće im se svidjeti. Materijala na temu azilanata i migranata ima more, tjedni ne bi bili dovoljni za obradu. Ali zašto bi ikome bilo u interesu doista nešto kvalitetno na tu temu napraviti?
"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.
Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!!"
utorak, 24.03.2020.
Čita mi se...
Vesele me slike koje mi šalje mama dok sam na poslu i pišem propusnice, dogovaram sa šeficom tim za krizne slučajeve, i ostale poslove koji se čine besmislenim, i neprovedivim, u neizvjesnosti što nosi idući dan.
Nećaci i moje malo-šaro u skafanderima na trampolinu, smrznuti i rumenih obraza.
Video kako vježbaju tjelesni dok su u "školi".
Odbijaju me razgovorne grupe po mobitelu. Kao i fejs.
Umorila sam se.
Što bih danas htjela čitati po blogu?
Pitam se ...
Čita mi se kako SarahB bosa pleše okićena smaragdima bujnim travnatim poljanama.
Čita mi se kako se Otočka vraća napunjenih baterija iz Grada u Valu i miri svoje dvije ja.
Čita mi se Anabonino n-to pozdravljanje i gašenje ... zapravo ni ne znam čega, dok mala djevojčica na fotografiji nadureno gleda preda se.
Čita mi se Kupusove ščitabe povijesno filozofskih izvlačenja zaključaka.
Čita mi se Freshovih sapunica.
Pije mi se kava kod V.
...
Čita mi se lakoća postojanja, svakodnevnica i poznati problemi i svađe.
Duh se moj odmara u sjećanjima i pleše bos poljanama.
Rezervoar je pun, mnogo dobrog sam primila.
ponedjeljak, 23.03.2020.
Vjetrenjača - nova sezona 2
Tapa tapa tap.
Čujem korake šarenog djeteta, a onda škripanje vrata spavaće sobe.
Snena i raščupana od popodnevnog spavanja tapka do mene, pruža rukice i ugnijezdi se u moje krilo.
Nježnost i tišina.
A onda tihi glasić:
- Čitaj.
Uzimam slikovnicu Škola bontona gospođice Mirice, i pričam joj priču dok se njen um razbuđuje.
Rijetko čitam slikovnice, možda kad prvi put imam novu u rukama pa ni sama ne znam kako priča ide, ali kasnije dodajem riječi ili mijenjam tekst.
… kada je Robert došao na red gospođa Kolačko mu je stavila cvjetaču na tanjur, a on je rekao – Fuj! Mrzim cvjetaču!, To je jako povrijedilo gospođu Kolačko pa je čak suzu pustila, a onda mu je mišić objasnio da ne smije to tako reći, nego se kaže – Hvala, ne bih., ili Ne, hvala. Nije pristojno govoriti fuj.
Jezik već napamet zna priču i za to mu nije potreban um, u misli mi se vraćaju događaji s edukacije.
- Fuuuj!! Odvratno. Ja to ne jedem. Fuj! – kaže dovoljno glasno da ju čuje i treća i četvrta osoba po dužini spojenih stolova.
Ručak nam je besplatan, organiziran u domu za starije. Danas sjedim nasuprot jedne od predavačica/ravnateljica nekog centra.
Prije nego je zdjela sa keljem stigla na stol ponovila je svoju izjavu još par puta uz dodatke tipa:
- Vegetarijanstvo je preseravanje. – u društvu za stolom imamo nekoliko vegetarijanaca.
I sasvim logički razumljivo i ni najmanje kontradiktorno s prethodnim izjavama:
- Jučer sam dobila batak na tanjuru, ja to ne mogu jesti, meni se odmah digne želudac kad vidim tu kožu, pitala sam da li imaju još bijelog, ali nisu imali. Srećom se kolegica koja je sjedila do mene htjela zamijeniti sa mnom.
Šutim i slušam ju. Pomalo, ali sigurno raste mi tlak. Kad je konačno zdjela stavljena na stol progovaram:
- Odlično! Znači vi ovo nećete, sve je za nas! – obdarim ju osmjehom koje čuvam samo za osobe koje mi užasno idu na živce, i nastavim pričati sa kolegicom do sebe. – Od kada moram sama kuhati i više mi mama ne kuha, svaka žlica zlata vrijedi.
Grabim dvije pune šeflje. A kasnije grabim još jednu.
Gospođa ispred mene malo se vadila s izjavom:
- Sve su to traume iz vrtića.
A onda, da se ipak ne bi posrala sama sebi u usta, još jednom ako netko do sada nije shvatio, rekla kako je njoj kelj FUJ!
Poslije ručka izlazim s kolegicom van na sunce. Sjedamo na klupu, dok iz mene suklja sve što se nisam sjetila reći toj ženi u facu, jer nažalost imam kasno paljenje, i nikako se osloboditi duboko usađenog odgoja - Poštuj starije.
- Kak' mi je digla tlak! Besplatan ručak! Naravno da kuhaju kelj, pa to je dom za stare, što bi drugo trebali kuhati! ako to ne jedeš šuti, ne moraš jesti, odi poslije u pekaru i kupi si što hoćeš! A tema edukacije nam je danas - kultura! Nevjerojatno!
Ne volim batake, ali nisam dan prije rekla ništa, pojela sam ga. Ne volim ni kosti ni janjetinu, pa sam jednom kao gost kuće dobila rebra (kasnije su mi objasnili da je to najfiniji dio i da mi je na taj način ukazana čast), pojela sam ih, isto kao i one dagnje od kojih mi se dizao želudac (uopće ne razumijem zašto jesti nešto sluzavo, slano i puno pijeska), ali pojela sam bez riječi, bila sam nečiji gost u restoranu, kao i krvavice nekom drugom prilikom… bila sam gost! Netko me poslužio, pripremio, platio… probala sam, pohvalila, pojela minimum koji se pristoji. Kasnije su sve te gospođe komentirale kako jedem kao pričica, eh, da su mi dale štrucu kruha i jetrenu paštetu iznenadile bi se.
Bar mi se kolegica s kojom sam išla na tu edukaciju pokazala kao iskren, inteligentan i zanimljiv sugovornik, stoga sve skupa i nije bio potpuni gubitak vremena.
Jedem bademe, stari prozori ne dihtaju, prsti su mi hladni. Nove pukotine po zidovima pričaju o potresu, vani sjever reže zrak, a oprez se šulja ulicama. Neću ići do pekare po gablec. Hranu nosim od doma.
#ostanidoma
petak, 20.03.2020.
Pola Raksa
četvrtak, 19.03.2020.
Vjetrenjača - nova sezona
Sjedim u dvorani s još dvadesetak ljudi, pred nama nositelji projekta/predavači višednevne edukacije na temu - Azilanti.
Današnja tema – Kultura.
- Zamislite pet riječi koje govore o vašim osobinama, dijelova vašeg identiteta i zapišite ih. Prvo što vam padne na pamet. - kaže predavačica.
Pišem prvo što mi padne na pamet:
Lojalna
Logična
Iskrena
Umjetnica
Žena
- A sada se odreknite jedne, imate valjda neki prioritet, jedne se možete odreći pa ju prekrižite.
Gledam riječi i dumam…
Kako bih rado da nisam lojalna i koliko ljudi kojima sam lojalna to uopće ne zaslužuju, ali tu nema pomoći…. Logična, pa dobro možda i nisam uvijek logična, ali ako jesam to ne mogu promijeniti, a ako nisam opet isto…. Iskrena…. nemam utjecaja na sve to…. Umjetnica… kome to škodi? Neću. Žena? Da baš! Kako da se toga odreknem? Hoće mi netko platiti operaciju promjene spola? Da li bih i onda prestala biti žena?
Odustanem, i ništa ne prekrižim, nego gledam što će dalje biti. Kaže predavačica:
- A sada prekrižite još jednu, sigurno se možete još jedne odreći.
Koji je njoj k…! Pa ni prvu nisam. Zatvaram kemijsku, prekrižim ruke na prsima, gledam ju i čekam. Znam već svrhu vježbe, ne moraju mi ni reći, jasna je kao Sunce – Osjetiti na vlastitoj koži kako se osjećaju azilanti kad se moraju odreći dijela svojeg identiteta.
Slijedi križanje svih pet riječi. Svi oko mene, pretežito socijalni radnici i poneki socijalni pedagog, uredno križaju riječ po riječ.
Srce mi bubnja u ušima, krv suklja u obraze, doslovce imam fizičku reakciju.
- Da li ste svi prekrižili riječi? – pita predavačica.
Dižem ruku i kažem:
- Ja nisam niti jednu.
- A vi se ne želite igrati?
- Ne, to nisu stvari kojih se mogu odreći, ne znam što su drugi napisali, ali one ili jesu ili nisu, i čine me onime što ja jesam. Nemoguće je odreći ih se.
- Vidim da snažno reagirate na to.
- Naravno, to ne bih tražila od nikoga pa neću tražiti niti od sebe.
- Aha. – A onda postavlja pitanje cijelog grupi – Kako ste se osjećali kad ste morali prekrižiti dio svojeg identiteta?
Naravno, svi su se osjećali loše. Samo sam se ja osjećala sto puta negativnije nabijeno, jer je toj profesorici palo na pamet tražiti takvu glupost, i ujedno bivajući strahovito zaprepaštena činjenicom da to očito nikome nije bio problem nego samo meni. U čemu je uopće problem, zašto samo ja osjećam da je to veliki problem? Što sa mnom ne štima?
Na slajdu prezentacije pred nama stoji definicija kulturnog identiteta i njegovi sastavni dijelovi, a predavačica pita:
- Kome od vas je jako važan vaš kulturni identitet?
Dignem ruku, i možda još dvoje ljudi sa mnom.
- A kome uopće nije važan?
Ruku digne pet šest ljudi.
Krasno, pomislim, zbog vas multikulti nadobudnih koji su spremni odreći se vlastitog identiteta zbog glupe igre na nekom predavanju, će hrvatski vojnik ginuti na granicama za vašu djecu, dok ćete vi laprdati o migrantima i azilantima i inkulturaciji. Ili još gore, stajati ćemo na pragovima vlastitih kuća s lovačkim krabinima, jebeno!
Moje tijelo gori, moje srce vrišti, ovdje nešto ne štima, nešto nije kako treba!
Predavanja su gotova i konačno nas puštaju van na sunce. Izlazim s kolegicom iz zgrade i dajem si oduška:
- Ti ljudi nisu normalni! Tko normalan traži od drugoga da se odrekne dijela svojeg identiteta da bi ga naučio da ne smije od drugoga tražiti da se odrekne svojeg identiteta!
Spora sam, moj mozak je jako spor. Znam to, ne sramim se toga, dajem mu vremena. Moj mozak uopće nije u stanju u tom trenutku objasniti u čemu je problem, ali moja podsvijest šalje sve kemijske spojeve stanicama cijelog mojeg tijela na uzbunu. Intuiciji vjerujem, a mozak ako i je spor, bar je uporan. Ostatak dana razmišljam o „igri“, raspravljam s kolegicom, kasnije s ukućanima, i kako izgovaram riječi, kockice se slažu, a moji argumenti postaju konkretniji.
Iduće jutro kolegici s kojom idem na tu edukaciju kažem:
- Riješila sam, pokazat ću ti kako je ta vježba trebala izgledati. Zamisli si tih svojih pet riječi.
A onda nastavljam: - A sad ću ti oduzeti prvu koja je na popisu. Redoslijed je nevažan. A onda drugu, pa ću ti oduzeti treću… itd. I kako se sada osjećaš?
- Ljuto.
- Vidiš što sam napravila? Zvuči kao semantika, ali razlika je ogromna. Ono prvo je nerealna situacija, nitko od nikoga neće tražiti da se nečega odrekne, ali da!, neke dijelove ćemo im oduzeti. I nije isto da li je nekome neugodno, ili je ljut, drugačije ćeš pristupiti osobi koja je ljuta, a drugačije osobi koja se osjeća loše. Drugačije postupa osoba koja je ljuta.
Međutim, to je samo jedan par rukava. Postoje dijelovi identiteta koji su takvi da se niti ne mogu oduzeti, onda oni koji su bitni, onda oni koji su manje bitni i oni koji su potpuno nebitni. Ne mogu prestati biti žena, ali mogu prilagoditi svoj način pozdravljanja pa se nećemo rukovati što je kod nas običaj, nego ćemo si klimnuti glavom. Jezik je važan dio identiteta, nećemo očekivati od azilanta da doma govori hrvatski sa svojom djecom, ali ga mora naučiti i u javnom prostoru sa Hrvatima se koristiti njime.
Profesorica je vježbom banalizirala cjelokupnu problematiku, svodeći sve na obično ispiranje mozga, a da pri tome uopće toga nije svjesna. Ne znam čega se više užasavam, to što je njoj ispran mozak, to što ona ispire moj mozak i još je plaćena za to ili to što je mojim kolegama očito već ispran mozak? Ili to što naši visoko obrazovani kadar doslovce nije u stanju zbrojiti dva i dva zdrave seljačke logike ili ako zna neće se suprotstaviti niti reagirati?
Zar se trebam osjećati loše, jer ću nekome tko je došao u Hrvatsku i dobio zaštitu naše zemlje i status azilanta, i sva prava izjednačena kao i hrvatski državljani, oduzeti određene aspekte njegove kulture, tražiti od njega da se prilagodi našoj kulturi, nauči jezik i pridržava se naših zakona?
Fakat imam problem, najbolje da ostanem doma.
#ostanidoma
utorak, 17.03.2020.
Za zdravlje
- Zatvori vrata. – kažem šarenom djetetu koje mi upada u kupaonu dok sjedim na wc-školjci.
- Mama, a za što ti je ta krema? – pita mala vrtiguza u onom hiperaktivnom raspoloženju koje naiđe taman nakon ručka, a prije nego što ju spremim na popodnevno spavanje.
Već zna što je menstruacija, a silom prilike imale smo i razgovor o tome da bebe izlaze iz mamine piše, mora li zbilja znati i što su hemoroidi? Što će tete u vrtiću misliti o nama!
- Za zdravlje. – odgovaram u suludoj nadi da će ju taj odgovor zadovoljiti.
- Zdravlje za guzu? – cvrkuće mala vrtirepka dok naslanja glavu na rub kade i diže jednu nogu na radijator.
- Da. – potvrđujem, razvučenog osmjeha.
- Tako piše na kremi? – ne odustaje, dok se ja smijem sve glasnije i ne mogu odgovoriti.
- Mamaaaa, tako piše?! – gušim se, a ona ponavlja svoje pitanje sve dok ne kažem:
- Da! Tako piše na kremi. – a zidovi kupaone saspu se kao zvuk tisuću zvončića.
petak, 06.03.2020.
Otac i ja
Otac se vratio na otok. Šalje mi e-mail. Priče koje mu šaljem poštom (staromodnija sam od njega) muče ga, neke više, neke manje. Po treći put vraća se na onu o svojem ocu.
Otac:
Pišeš o indirektnom načinu kojim se služi djed.
Svatko od nas završiti će u nekoj slijepoj ulici svoga života slomljen životom i svakome od nas preostat će jedino struktura kojom se u životu služio da bi opstao.
Ta struktura djelovat će i dalje po inerciji, samostalno, bez ikakve potrebe i smisla jer jedino ona još postoji i sama je sebi i smisao i svrha.
Moj odgovor:
Pišem prepričavajući događaje koje sam doživjela, onako kako sam ih doživjela tog trenutka. Već idući dan nakon što slova ostanu na papiru, mogu drugačije gledati na stvari. Misli teku, događaji se slažu, i o nama ovisi kako ćemo ih pamtiti. Odlučujem pamtiti najbolje verzije sebe i drugih.
Indirektni pristup gledam kod svih ljudi, ne samo kod djeda, promatram ga kod tebe, kod mame, kod Filipa pa i kod sebe same. Kod sebe ga nastojim smanjiti, kod drugih ne reagirati ili ga razotkriti, ne slijediti, ne poslušati, jer me do sada puno puta povrijedio i doveo na krivi put.
Puno sam pogriješila u životu bivajući puna razumijevanja, strpljiva i poslušna. Vjerujući da drugi znaju bolje od mene, ne slušajući vlastite instinkte. Pogriješila sam jer sam time drugima nanijela zlo, dopuštajući da žive pokraj mene u svojim strukturama i time sebi i meni čine nažao.
Djed mene ne muči, nemam vezano za njega negativne osjećaje, niti se njime zamaram. Prešla sam tu fazu.
Ne moraš mi objašnjavati djeda, ja ga vidim, kao što vidim i tebe, vidim i mamu, vidim i Filipa. Gledam vas, i slušam i promatram.
Znaš što znači vidjeti čovjeka? Znači u svakom trenutku biti svjestan sveg što ga je dovelo do ovog trenutka s tobom, sve događaje, sve ljude, sva sjećanja, sve boli i sve rane, sve nade, sve neuspjehe, sve radosti i želje... uključujući sve ono što ne znaš jer nitko od nas ne može sve znati o drugome, sve ono što ga je dovelo do ovog trenutka s tobom. Kad vidiš čovjeka, on te više ne može povrijediti, ne može te pomaknuti, što god rekao što god napravio. Možeš ga samo ljubiti.
I ljubim vas najbolje što znam. Ali da bih vas mogla voljeti, morala sam naučiti sebe voljeti, sebi vjerovati, sebe vidjeti, kroz pisanje vidim sebe izvana. Ne možeš zamisliti kakve sam sve strukture sama razvila da bih preživjela, ali neću dopustiti da te strukture postanu same sebi svrha. Zato vas sve pomalo izbacujem iz organizma, pa kad sebe zaliječim, možda opet pomalo dopustim vaše povratke. Kao u avionu, prvo sebi moraš staviti masku s kisikom da bi mogao pomoći onima oko sebe.
Čak i kada još uvijek postupam po inerciji svojih struktura, bar sam toga svjesna, točno znam zašto reagiram na ovaj ili onaj način, i ne očekujem od sebe velike skokove naprijed i velike promjene. Za početak si opraštam svoju ljudskost, i opraštam ju drugima.
Očev odgovor:
"Cordoba. Daleka i sama." Lorca.
petak, 28.02.2020.
Vjetrenjača 5
U kritici Vlastite sobe, esej “When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision” Adrienne Rich, izvorno objavljen 1972., Rich komentira kako joj je dobro poznat ton kojim se V. Woolf koristi:
Čula sam ga dovoljno često, kod sebe i kod drugih žena. To je ton žene koja je skoro u doticaju sa svojom ljutnjom, koja je odlučna da ne ispadne ljuta, koja se sili da ostane mirna, suzdržana, čak šarmantna u sobi punoj muškaraca gdje su izrečene stvari koje su napad na sam njezin integritet. Virginia Woolf obraća se ženskoj publici, no akutno je svjesna – kao što je uvijek bila – da je mogu čuti muškarci.
Pitam se u kojoj mjeri je svaka moja radnja, izgovorena riječ i pomisao preoblikovana i izmijenjena jer bi je mogli „čuti muškarci“ ? Naravno, svi ljudi, neovisno o spolu, u žudnji za odobravanjem i uklapanjem mijenjaju svoje ponašanje. Makar malo, ima to veze i s dobrim odgojem i bontonom.
Međutim, koliki točno utjecaj imaju baš muškarci, kao faktor zbog kojeg u svojem stvaranju skrećem s linije kojom bih išla da nisu prisutni, da me ne mogu čuti, vidjeti, saznati?
Sve dok misli na muškarca, nitko se ne protivi tome da žena misli. (Orlando, Virginia Woolf)
Koliko puta sam progutala svoj bijes da ne bih bila proglašena luđakinjom, prešutjela znanje da ne bih ispala glupa, sakrila svoje suze, da ne bih bila depresivna cmoljavica, poslušno slijedila muškarca, ignorirajući vlastite potrebe i intuiciju? Hmmm… svaki psihopat mora moći društveno prihvatljivo funkcionirati, zašto bih bila iznimka?
Međutim, kad je riječ o umjetnosti, to je već područje gdje bih morala biti jedinstvenog duha, manje savitljiva i labilna. Umjetnost ne trpi povodljivost i devijaciju uklopljivosti.
Ali trpi učitelje. A gdje su moji učitelji?
Maša Grdešić (http://muf.com.hr/2017/05/05/tjeskoba-zenskog-autorstva/), piše:
Uz to, nužno je razmotriti kada se uopće susrećemo s tekstovima spisateljica. Ako jako dobro razmislim o svom srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju, a završila sam studij književnosti i to početkom 2000-ih, mogu se sjetiti da smo čitali po jedan roman Madame de Lafayette, Virginije Woolf, Marguerite Yourcenar, Toni Morrison i Dubravke Ugrešić – i to je sve. Paralelno s tim u slobodno sam vrijeme čitala mnogo popularnih spisateljica poput, primjerice, Zagorke, Agathe Christie ili J. K. Rowling, jer je popularna kultura, s obzirom na svoj inferioran kulturni status, mnogo otvorenija autoricama od strogo čuvanog književnog kanona. No brojne spisateljice za koje gorljivo vjerujem da bi trebale imati osigurano mjesto u svakom književnom kanonu, poput Sylvije Plath, Jean Rhys ili Elfriede Jelinek, morala sam pročitati na svoju ruku.
Bilo je trenutaka kada sam žalila što nisam studirala komparativnu književnost, što na svijetu postoji toliko knjiga koje neću imati vremena pročitati, toliko znanja i misli koje neću imati vremena usvojiti, ali sve više osjećam kako me zanimaju točno određena razdoblja, točno određeni književni oblici, točno određena misao, točno određene knjige, i doista ne bih imala volje gubiti vrijeme na sve ostalo.
Čitajući Vlastitu sobu nisam otprve primijetila ljutnju o kojoj Rich piše, ali kad razmislim doista je bila prisutna. Doduše vrlo kontrolirana, poput vanjskog lika, običnog promatrača koji kaže – Tu sam, postojim, s punim pravom, ali neću se miješati, i nije prenesena na mene kao čitatelja. Čitajući nisam bila ljuta, samo začuđena.
Zašto ne smijem pisati bijesna? Zašto pisanje o sebi nije književnost? Zašto kaže da je to „nagon za autobiografijom“, a tek treba rabiti „pisanje kao umjetnost, a ne kao način samoizražavanja.“ I da li uopće ijedan pisac može pisati a da niti u jednom trenutku ne piše o sebi? Kako? Kad sve što iz mene može izaći jest samo ono što je prije toga nekako u mene i ušlo, kroz mene se oblikovalo?
Nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu. - Nema ničeg u razumu što prije nije bilo u osjetilima – kaže Toma Akvinski nastavljajući shvaćanja Aristotelove škole.
Zato se pitam, što je umjetnost, a što samoizražavanje?
Uvijek se lomim na osnovama, sramotno neuka, ali odgovori dolaze, jer učitelj se pojavi kad je učenik spreman.
Rajmund Kupareo, akademik, u svojem ogledu o umjetničkom odgoju, kaže :
…………….
Umjetnička djela ne nastaju u času „sraza“ umjetnika sa svijetom uzbudljivih događaja, nego u smirenosti duha. „Svi su vrhunci mirni“ – rekao je Goethe. Nijedan skladatelj nije uglazbio neku posmrtnu koračnicu, Misu za mrtve ili „Stabat Mater“ (dosta je podsjetiti se nastajanja Dvořákove Stabat Mater) u času osobne nesreće ili tragedije svojih prijatelja. To se isto događa s „ponovnim rađanjem“ umjetničkoga djela kod promatrača. Ako on, u času gledanja ili slušanja, nije smiren, nego projicira na djelo svoje duševno stanje, teško će ga shvatiti i u njemu estetski uživati.
I više se ne čudim. Pisati ću o bijesu, o ljubavi, o boli koje sam doživjela, ali ne u trenutku njihovog doživljavanja, već smireno, promatrajući ih nakon što već duže vrijeme hladan pepeo prekriva njihove ostatke. Poznavajući njegov vrući hrapavi dah ispod ledene površine, ili njen miris cimeta i karameliziranog šećera što izbija iz jarko narančastog izloga prosipajući se kroz tamnu modrinu noći, ili plišanog medvjedića što topao i duboko poznat mekano steže svojim šapicama tvoj vrat. Izražavajući na taj način čistu ideju Bijesa, Ljubavi i Boli.
Moji učitelji, neovisno jedni o drugima, uvijek iznova slijede jedinstvene misli.
Virginia Woolf, Vlastita soba, piše:
…..
… od svega mnogo važnije ostati vjeran sebi. Nemojte sanjariti o utjecaju na druge,… Mislite na stvari kao takve.
……
Ali, što god dodirne, to se zaustavi i postane trajno. To je ono što ostaje od prošlosti i naših ljubavi i mržnji. Pisac, mislim, ima priliku više od drugih živjeti u prisutnosti te stvarnosti. Njegov je posao da je nađe, prikupi i priopći nama ostalima.
Vjernost sebi. Smirenost duha. Istina. Stvarnost. Ponavljam lekcije u sebi.
…, jer umjetnost ne služi za propagandu i praktičnu korist ili reklamu (glazbene reklame su zlouporaba umjetnosti) itd. Umjetnost prkosi svakoj vrsti diktature.
Rajmund Kupareo
Vjerujem da nije potrebno posebno znanje, već da svaki pojedinac, ako je doista iskren sam sa sobom, bilo da promatra tuđe ili vlastito djelo, može osjetiti da li je djelo koje stoji pred njih Istinito i Stvarno. A dodala bih i Dobro.
ponedjeljak, 24.02.2020.
U korelaciji
Kad mladi djed (star, ali moram ga staviti u korelaciju), starom djedu (star van svake kategorije), pušta na televizoru pjesme po želji preko youtube-a i utipkava slovo po slovo preko daljinskog ... :)
srijeda, 19.02.2020.
Farello
